Poučne priče

Kako se otvaraju ogromna vrata?

Odluči neki car, zbog jednog važnog položaja na dvoru, testirati svoje dvorjane. Okruže ga moćni i mudri ljudi i car im reče: - Imam nedoumicu i zanima me ko mi od vas može pomoći da je rešim. Potom ih odvede do ogromnih vrata i reče im: Ovo su najveća i najteža vrata u mom carstvu, objasni car. Može li ih neko od vas otvoriti? Najveći deo prisutnih odmah poče odmahivati glavom u neverici. Manji deo koje su dvorjani smatrali mudracima, počeše zagledati vrata izbliza, dodirivati ih i premišljati se, ali na kraju svi priznaše da ih ne umeju otvoriti. Međutim, iz mase iskorači jedan dvorjanin, priđe vratima, poče ih zagledati, opipavati i gurati. Odjednom, povuče ih snažnim trzajem i vrata se otvoriše! Vrata su bila već odškrinuta, ali nisu bila zaključana. Za otvaranje već odškrinutih vrata bilo je potrebno samo samopouzdanje da se to uradi u prisustvu samog cara. Car objavi: ti ćeš dobiti položaj na dvoru. Nisi se oslonio samo na ono što vidiš. Usudio si se pokušati ono što se u početku činilo nemogućim. Tako je i u našim životima: mnoga su vrata već odškrinuta, ali se mi pribojavamo da ih do kraja otvorimo. Viktor Hugo je davno rekao: Usuditi se, to je cena napretka! 

Istina i laž

 - Oče, može li u laži da bude istine i u istini laži? - upita nekakav mladić starca. Starac odgovori: - Upitaj konja, nek ti on kaže. Mladić se zbuni: - Ne razumem... šta tu ima da se meša nekakav konj?! - Kako ne razumeš? Pa zna se da konj neće da pije prljavu vodu - reče starac. - Da, i...?! - Tako je i sa istinom i laži. Laž može da skriva u sebi i istinu, ali šta to vredi kad je kao prljava voda i nije za piće. Istina, pak, laž u sebe ne prima i vode s njenog izvora dobre su za piće, jer su čiste. Eto, tome je mene naučio konj. Mladić se nasmeja i zahvali starcu na pouci. 

Most

 Bila jednom dva brata koja su živela na susednim farmama i koja su se posvađala. Bila je to prva ozbiljna svađa tokom četrdeset godina, koliko su živeli jedan pored drugog, deleći alat, pomažući se i davajući jedan drugom. A onda je taj sklad narušen. Sve je počelo od malog nesporazuma koji je vodio do velike svađe i grubih reči nakon kojih su usledile nedelje provedene u ćutnji. Jednog jutra, neko je pokucao na Džonova vrata. Otvorio ih je i video čoveka sa stolarskim alatom. - Tražim posao. rekao je. Možda bi ovde na tvojoj farmi mogao da se nađe neki poslić za mene? - Da, reče stariji brat. Znam šta bi mogao da uradiš za mene. Vidiš onu kuću sa druge strane potoka? Tu živi moj komšija, zapravo, mlađi brat. Prošle nedelje je između nas bila livada, ali je on nešto kopao od reke dovde i sad je između nas potok. To je uradio da bi mi napakostio, ali vratiću mu ja... Vidiš ona debla pored štale? Hoću da mi napraviš ogradu od dva metra da više ne vidim ni njega ni njegovu kuću. Stolar reče: - Sve mi je jasno. Daj mi eksere i bušilicu i videćeš kako ću to sjajno da uradim. Stariji brat je morao da ode do grada, tako da je stolaru dao potrebni materijal i otišao. Stolar je celog dana vredno radio, merio, testerisao... Kada se u sumrak dana stariji brat vratio, stolar je završio posao. Bio je zaprepašćen! Uopšte nije bilo ograde. On je napravio most koji je spajao dve obale potoka. Bio je to prelep most, a sa njegove druge strane mu se približavao njegov mlađi brat širom raširenih ruku. - Stvarno si sjajan čovek kada si napravio most posle svega što sam ti rekao i uradio. - reče mlađi brat. Braća su stajala svaki na svojoj strani mosta, pa su polako krenuli jedan drugom u susret, susrevši se na sredini. Videli su da stolar podiže svoju kutiju sa alatom i kreće. - Hej, sačekaj! Ostani par dana kod nas, ima još puno stvari koje bi mogao da napraviš. - reče stariji brat. - Vrlo rado, reče stolar, ali moram da napravim još puno mostova. 

Priča o planinaru

 Ovo je priča o planinaru, koji se želeo popeti na najvišu planinu. U tu se je pustolovinu upustio nakon dugih godina pripremanja. Pošto je svu slavu želeo samo za sebe, odlučio je, da će se na planinu popeti sam i ostaviti planinare koji su se sa njim penjali. Počeo se uspinjati. Vreme je prolazilo i spuštao se mrak. Umesto da potraži utočište gde bi prespavao, nastavio je sa uspinjanjem, dok se nije skroz smračilo. Neprozirna noć je zagrlila planinske vrhove. Oko njega je bila crna tama. Nebo i mesec su bili prekriveni teškim oblacima i baš ništa se nije videlo. Dok se uspinjao, samo nekoliko koraka pre vrha je skliznuo i počeo je padati velikom brzinom. Mogao je videti samo crne tačke i osećati silu teže, koja ga je vukla prema dole. U trenutku očajničkog straha pred očima su mu se počeli odigravati svi lepi i loši trenutci njegovog života. Kada je već mislio, da će umreti, iznenada je osetio kako ga zaustavlja uže, na koje je bio privezan. Njegovo je telo visilo u vazduhu... sve što ga je držalo bilo je uže. U tom je trenutku povikao: - Bože, pomozi mi! Iznenada je sa neba začuo dubok glas koji govori: - Šta želiš da učinim? - Spasi me, Bože! - Zaista veruješ da te mogu spasiti? - Naravno da verujem! - Tada preseci uže na koje si privezan... Nastala je tišina. Čovek je odlučio, da će se držati za uže svim svojim snagama. Spasioci pričaju, kako su sledećeg dana našli planinara mrtvog, smrznutog. Njegovo je telo visilo na užetu, za koje se grčevito držao... SAMO TRI METRA OD TLA. 

Dva sokola

 Neki kralj dobio na dar dva sokola. Odmah ih je poverio na dresuru vrsnom poznavaocu ptica. Nakon nekoliko meseci, učitelj poruči kralju da je jedan od sokola izvrsno dresiran. - A drugi? - upita kralj. - Žao mi je, Veličanstvo, drugi se soko čudno ponaša. Možda boluje od kakve retke bolesti, ali niko ga ne može pokrenuti sa stabla na koje je postavljen prvoga dana. Jedan se sluga mora svakodnevno penjati na stablo da mu donese hranu. Kralj sazove veterinare, doktore i stručnjake svih vrsta, ali niko nije uspeo privoleti sokola da poleti. Uposlio je dvorane, generale i najmudrije savetnike, ali niko od njih nije sokola mogao pomeriti sa grane. Kralj je sa prozora svog dvorca posmatrao sokola kako danonoćno nepomično stoji na stablu. Jednog je dana izdao proglas u kojem je zatražio pomoć svih podanika ne bi li se problem konačno rešio. Sledećeg je jutra otvorio prozor i veoma se začudio kad je ugledao sokola kako ponosno leti iznad stabla u vrtu. - Dovedite mi čoveka koji je to postigao! - naredi kralj. Doveli su mu mladog seljaka. - Ti si privolio sokola na letenje? Kako si u tome uspeo? Da nisi čarobnjak? - upita kralj. Mladić stidljivo ali zadovoljno objasni: - Nije bilo teško, Veličanstvo. Odrezao sam granu na kojoj je sedeo, a soko je tada shvatio da ima krila i počeo leteti. 

Vinograd

 Na stolu je bila korpa srednje veličine sa vrlo ukusno raspoređenim voćem. Dve banane, limun, jedna jabuka, šljive... ali domaćin je bio najviše ponosan na krupan grozd crnog "Hamburga" za koji je on kategorično tvrdio da je rodio usred vreže "bele tele", kako se nazivala jedna od vrsta belog grožđa koja je uspevala u njegovom kraju. I tada je počelo kolektivno ismejavanje, omiljeni sport ovog podneblja. Komšije su ga zapitkivale da nisu slučajno i te dve banane ubrane na šljivi ili, u najmanju ruku, da nije to neka specijalna vrsta muških banana, "bananci koji rodevaju samo u tvojoj avliji, i nigde više u svetu". Tražili su mu "mustru", molili ga da im okreše vinograd, ili bar da prođe kroz njega, zakerali su, smišljali i izmišljali, cvileli, prenemagali se. A mogao je dobri starina ništa da im ne kaže, mogao je da ćuti, mogao je... ali nije. Uostalom, zašto da im ne kaže? Zaslužili su da znaju, a to što ne veruju - njihov problem. Živimo u doba nevere i neverstva, a svi ovi, u principu dobri ljudi, čak i da su sedeli ispod vreže i gledali kako "Hamburg" raste gde mu nije mesto, opet bi sve udarili na sprdnju, jer... što ne ide, ne ide, pa neka je i stoput tako. Ja sam mu jedini verovao, a čestiti starina je video iskrenost u mojim očima. On nije znao da čita knjige, ali znao je da čita ljude, i tu ga niko nije mogao nadmašiti. Nisam ga ispitivao kako je to postigao, nisam mu se rugao, samo sam jeo zrnevlje, i terao pčele koje su nas opsedale. Ćutao sam. - Vidiš, sinko... - započeo je - i u Nemačkoj postoji grad koji se isto zove kao i ovaj grozd. Hamburg. A ovi naši majmuni što se klibere, radije bi čistili g**** u tom Hamburgu, neg' što bi okopavali vinograd ovde, na svome. Tamo su ih nekada prisiljavali da rade, sad idu dobrovoljno. Zapamti sinko... - ovo mi je poslednje naglasio - ...g**** je g****, a grožđe je grožđe, i u tuđini i kod kuće. Ali čovek nije svuda čovek, zapamti. Od tada ga nikada više nisam video živog. Umesto cveća na grob sam mu položio mali grozd crnog grožđa. Setih se njegovih reči: "čovek nije svuda čovek...", ali može ostati čovek i kad ga više nema. Ko kaže da ga nema? Ima ga u mom srcu... i u svakom zrnu mog vinograda. Njegovog vinograda, kojeg mi je ostavio u nesleđe. I reči za pamćenje. Ima ga čak i među vama dok čitate ove redove. 

Priča o prstenu

 Priča govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu: - Dolazim, učitelju, jer se osećam tako bezvrednim da nemam volje ni za šta. Kažu mi da sam ni za šta, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Šta mogu učiniti da me više cene? Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: - Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram rešiti svoj problem. Možda posle... Malo je zastao i dodao: - Kad bi ti meni pomogao, brže bih to rešio i možda bih ti onda mogao pomoći. - Vrlo rado, učitelju, oklevao je mladić osećajući da je opet obezvređen i da su njegove potrebe zapostavljene. - Dobro, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu leve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: - Uzmi konja koji je napolju i odjaši do pijace. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cenu i ne prihvataj manje od jednog zlatnika. Idi i što pre se vrati sa tim novčićem. Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na pijacu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga posmatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega. Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smejali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevredan da bi ga dobio u zamenu za prsten. Neko je hteo pomoći pa mu ponudio srebrenjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio uputstva da ne prihvata ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu. Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na pijaci, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želeo zlatnik, da ga može dati učitelju i rešiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savet i pomoć! Ušao je u sobu. - Učitelju, rekao je, žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrenjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi sa pravom vrednošću prstena. - To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju, odgovorio je učitelj. Najpre moramo saznati pravu vrednost prstena. Ponovo uzaši konja i idi zlataru. Ko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo sa prstenom. Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svetlo uljane lampe, pogledao ga kroz lupu, izvagao i rekao mladiću: - Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika. - Pedeset osam zlatnika? uzviknuo je mladić. - Da, odgovorio je zlatar. Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje... Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu šta se dogodilo. - Sedni, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vredan i jedinstven. I kao takvog te može proceniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrednost? I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst leve ruke. 

 Dve dinje

 Šetajući jednom, neki krojač ugleda u nečijem dvorištu dve zrele dinje kako vise naslonjene na podupirač. Beše to u ono doba kad obično nema dinja. Idući dalje sretne on četvoricu svojih prijatelja i ispriča im šta je video. Sva četvorica, kao jedan, nazovu krojača lažovom i reknu mu: - Donesi te dinje i pokaži ih nama, onda ćemo ti poverovati. - Dobro, doneću ih - odgovori krojač - ali najpre ćemo se opkladiti. - Dobro - pristane jedan prijatelj - Dogovor je ovaj: sto zlatnika metni ti, sto zlatnika ćemo mi, ko dobija nosi sve. Čuvši to, krojačeva žena napadne muža i počne da ga grdi raznim pogrdnim rečima, a on, da je umiri, ispriča joj sve kako jeste - i gde se te dinje nalaze se može doći do njih. Žena jednog od one četvorice prijatelja dođe, međutim, kod krojačeve žene i kaže joj: - Moj muž kladio se s tvojim mužem: ili će tvoj muž doneti ujutro dve dinje ili će platiti sto zlatnika. Reci, molim te, zar može da bude da u ovo doba godine ima dinja u nekom vrtu? Možeš li da budeš sigurna - izgubićete sto rupija. Krojačeva žena htede da joj se osveti i kako je bila glupa, ispriča joj sve što je čula od muža. Žena se vrati svom mužu i ispriča mu sve što je čula od krojačeve žene. Taj se brzo spremi, nađe vrt gde su bila dinje, otkine ih, a podupirače i vreže počupa iz zemlje i baci ih daleko. Ujutru krojač ode po dinje i, ne našavši ništa, vrati se kući praznih šaka. Morao je, razume se, da plati sto zlatnika opklade a osim toga u očima svih ostade kao lažov i zvaše ga otada varalicom. Svoje tajne ne otkrivaj drugu, jer i on ima druga. Njega se ti čuvaj. 

Vreme

 Zamislite da vam svako jutro, kada se probudite, jedna banka stavi na račun 86.400 evra. Šta ćete uraditi? Pravo pravilo: Sve što niste uspeli potrošiti tokom dana uzima vam se naveče! Ne možete varati, niti prebacivati novac na neki drugi račun. Imate ga pravo potrošiti isključivo tokom tog istog dana ali ne zaboravite da svako jutro kada otvorite oči banka vam otvara novi račun od 86.400 evra za taj dan i tako svaki dan. Drugo pravilo: Banka može prekinuti tu igru bez upozorenja! U bilo kojem momentu može vas obavestiti da je sve gotovo i da se račun definitivno zatvara. Po mom mišljenju, nesumnjivo ćete dobijeni novac trošiti na zabavu i kupovinu poklona onima koje volite. Trudićete se da vam svaki evro donese sreću i zadovoljstvo. Pa gde je takva banka? Tu čudesnu banku imamo svi mi na našem raspolaganju. To je VREME. Svako jutro kada se probudimo naša životna banka nam otvara kredit od 86.400 sekundi života za taj dan do spavanja. Što nismo proživeli taj dan - izgubljeno je. Juče je zauvek prošlo! Svako jutro ta magija se ponavlja. Zato nemojmo zaboraviti nezaobilazno pravilo da banka može zatvoriti račun svakog minuta, bez upozorenja. U bilo koje momentu život može stati! Šta vi radite sa vašim 86.400 sekunda na dan? Život je kratak, čak i onima koji uvek misle da imaju beskrajno puno vremena na raspolaganju. 

Kupljeno vreme

 Čovek se vratio sa posla kasno, umoran i nervozan i nađe svog 5-godišnjeg sina kako ga čeka na vratima. - Tata, mogu li nešto da te pitam? - Da, naravno, reci, šta je? - Tata, koliko zarađuješ na sat? - To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš? - Samo sam želeo znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat? - Ako već moraš znati, zarađujem 50 dolara na sat. - Oh - dečak odgovori, spuštene glave - Tata, molim te, možeš li mi pozajmiti 25 dolara? Otac je bio besan i reče: - Ako je jedini razlog što me pitaš da ti pozajmim 25 dolara taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada se okreni i idi u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dečje idiotarije! Dečak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata. Čovek je seo i postao još ljući zbog dečakovog pitanja. Kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi dobio novac?! Nakon nekih sat vremena, malo se smirio pa razmislio: Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 dolara... Stvarno ne pita često za novac... Čovek je otišao u njegovu sobu i otvorio vrata. - Jesi zaspao, sine? - upitao je. - Ne, tata, budan sam - odgovori dečak. - Razmišljao sam, možda sam bio prestrog prema tebi malopre. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 dolara koje si tražio. Dečak se uspravio, smešeći se. - Oh, hvala ti, tata! - povikao je. Tada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica. Kad je video da dečak već ima novac, opet se počeo ljutiti. Dečak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca. - Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš!? - planu otac. - Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam - odgovori dečak - Tata, sada imam 50 dolara. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra kući ranije. Želim večerati s tobom. Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oproštaj. Ovo je samo kratak podsetnik za sve vas koji naporno radite. Ne smemo dozvoliti da vreme prolazi mimo nas, a da ne provedemo neko vreme s ljudima koji nam puno znače, koji su bliski našem srcu. Seti se podeliti tih 50 dolara s nekim koga voliš. Da umremo sutra, kompanije za koje radimo će nas lako zameniti. Ali, porodici i prijateljima koji ostanu za nama nedostajaćemo do kraja života. 

Zarada i vreme

 Neki učeni Kinez bio je pozvan na univerzitet u Berlinu. Njegov nemački kolega dočekao ga je na aerodromu. Nakon pozdrava, obojica se upute ka autobuskoj stanici. Tu je već stajao autobus spreman na polazak. Nemački profesor povuče kolegu Kineza za ruku vičući: - Lepo vas molim da malo požurite! Potrčali su i u poslednji čas ušli u autobus. Vrata su se zatvorila i autobus je krenuo. Nemac je duboko odahnuo i pogledao na sat. - Bogu hvala, uštedeli smo deset minuta. Kinez ga je znatiželjno pogledao i smešeći se upitao: - A šta ćemo učiniti sa tih deset minuta? Pouka: Nije toliko važno da budemo zaokupljeni poslom, koliko je važan sam razlog zaokupljenosti. 

Vreme pred nama

 Jednog je popodneva grčki filozof Platon zatekao svog učenika kako se kocka i prekorio ga. Učenik se izmotavao, pokušavajući objasniti da ne radi ništa toliko loše, jer da se on s prijateljima ne kocka baš u velike svote. I da mladi nekako moraju ispuniti slobodno vreme. - O tome se i radi. Ne prekoravam te zbog novca, već zbog vremena koje ovde gubiš. Zapamti, možda još imaš pred sobom samo 30 godina života. Ili manje. Razmisli, nije to tako mnogo! I pogledaj tamo na onaj kamen. Na kamenu je bilo uklesano: Pedeset godina života je malo i mnogo, kako uzmeš. To je tren, ako ga besmisleno provedeš. Pedeset može biti prava večnost pronađeš li smisao, istražiš li lepotu i istinu, otkriješ li neku duboku svrhu samoga sebe. 

Ruža za majku - sada ili...

 Neki čovek se zaustavio ispred cvećare kako bi naručio i poslao cveće za svoju majku, udaljenu 320 kilometara. Kada je izašao iz automobila primetio je uplakanu devojčicu koja je sedela na ivici trotoara. Upitao ju je u čemu je problem, a ona je odgovorila: - Htela sam da kupim crvenu ružu za mamu, ali nemam dovoljno novca. Čovek se nasmešio i rekao: - Dođi, kupićemo ružu za tvoju mamu. Naručio je cveće za svoju majku i kupio ružu devojčici. Na izlazu iz cvećare ponudio joj je da je odveze majci. Devojčica je rekla: - Prihvatam, ako možete. Povezite me. Na to ga je vodila do groblja gde je položila ružu na svež grob. Čovek se vratio u cvećaru, opozvao isporuku, uzeo cveće koje je platio i odvezao se 320 kilometara do kuće svoje majke. 

Smelost

 Dva semena leže jedno pored drugog u plodnom tlu u proleće. Prvo seme kaže: Želim da rastem! Želim da pustim svoje korenje duboko u zemlju ispod mene, i da poguram svoje izdanke kroz zemljinu koru iznad sebe. Želim da razvijem svoje pupoljke da bi objavili dolazak proleća. Želim da na svom licu osetim toplotu sunčevih zraka i na peteljkama blagoslov jutarnje rose. I tako je raslo. Drugo seme kaže: Plašim se. Ako pustim svoje korenje u zemlju ispod mene, ne znam na šta mogu da naiđem u tami. Ako se probijam kroz čvrsto tlo iznad sebe, mogu da oštetim tanane izdanke, šta ako otvorim svoje pupoljke, a puž pokuša da ih pojede? A šta ako počnem da cvetam, a dete me iščupa iz zemlje. Ne, mnogo je bolje da čekam dok sve ne bude bezbedno. I tako je čekalo. Jedna koka koja je čeprkala po bašti, tražeći hranu, pronašla je seme koje čeka i odmah ga pojela. 

Svađa

 Bila jednom dva monaha koji su punih četrdeset godina živeli u istom manastiru a da se nijednom nisu posvađali. Jednog dana prvi monah rekao je drugom: - Ne misliš li da bi trebali bar jednom da se posvađamo? Ovaj drugi je uzvratio: - Zašto da ne. Oko čega ćemo se svađati? - Mogli bismo oko ovog hleba - predloži prvi. - U redu, svađajmo se oko hleba. Kako se to radi? - Ovako - rekao je prvi monah - Ovaj hleb je sada moj, šta ćeš sad? - Zadrži ga - rekao je drugi monah. 

Sad je vreme

 Jednu malu devojčicu često su slali u podrum po krompir koji je trebalo pripremiti za večeru. Jednog dana dok je birala krompir, sišao je i njen otac u podrum: - Šta to radiš? - upitao je. - Pokušavam da nađem najsitnije krompire koje ćemo iskoristiti za večeras. Krupnije i bolje krompire iskoristićemo kasnije. Otac se smešio dok je iz njene ruke uzimao sud i sitan krompir izručio nartag na gomilu. - Ako tako postupaš uvek ćemo jesti samo sitan krompir. Izaberi najveći, najbolji krompir za danas, pa ćemo uvek jesti najbolji krompir! Ono što najbolje možemo da učinimo svojim bližnjima ne treba da čuvamo za neko buduće vreme. Ta buduća prilika možda nikada neće doći. Neko će ovo nazvati rasipništvom, ili nepoznavanje štednje, ali ako danas ne uzimamo najbolje, pitanje je da li ćemo se truditi da sutra zaradimo još bolje ili očekivati malo bolje od najgoreg. Ako se trudimo da sada živimo najboljim životom i sada budemo ljudi dobre volje, onda nije potrebno da brinemo o tome da li ćemo biti takvi i u budućnosti. 

Dva krčaga

 Vodonoša u Indiji imao je 2 velika krčaga koje je nosio obešene o motku o vratu. Jedan krčag je bio napukao, a drugi je bio savršen. Dok je savršeni krčag uvek donosio punu meru vode nakon dugog hoda od potoka do kuće, napukli krčag doneo bi samo polovinu. Pune dve godine ovo se dnevno ponavljalo i vodonoša je donosio meru i po vode do gospodareve kuće. Naravno, savršeni krčag je bio ponosan na svoj doprinos, savršen za svrhu kojoj je bio namjenjen. Jadni, napukli krčag stideo se svog nedostatka i osećao se jadno doprinoseći samo polovinu onog šta je trebao. Po isteku druge godine, shvativši svoj gorki neuspeh, jednog dana reče vodonoši pri potoku: - Stidim se sebe i hteo bih se izviniti. - Zašto, upita vodonoša, zašto se stidis? Krčag nastavi: - Proteklih godina mogao sam donositi samo pola svog tereta jer je druga polovina iscurila kroz napuklinu putem do gospodarove kuće. Zbog moje mane ti radiš više a ne dobijaš naknadu za svoj napor. Vodonoša se sažalio nad starim, napuklim krčagom i saosećajno reče: - Kad se budemo vraćali želeo bih da obratiš pažnju na prekrasno cveće uz stazu. Stvarno, kad su se penjali uzbrdo, stari napukli krčag opazio je sa jedne strane divno cveće obasjano suncem i to ga je malo oraspoložilo. Ali kad su stigli do kraja opet ga obuzme tuga i još jednom se izvini vodonoši za svoj neuspeh. Vodonoša mu reče: - Da li si opazio da je cveće samo sa tvoje strane staze, a na strani savršenog ga nema? To je zato jer sam ja oduvek znao za tvoj nedostatak pa sam ga iskoristio. Na tvojoj sam strani posadio semenke cveća i svaki dan dok smo prolazili ti si ih zalivao. Već dve godine berem ovo divno cveće i njime ukrašavam gospodarev sto. Bez tebe ova lepota nikada nebi krasila njegov sto. 

Tri starca

 Jednom je jedna žena zalivala svoj vrt, kada je ugledala 3 starca pred svojim vrtom. Nije ih poznavala, ali svejedno im je rekla: - Mislim da vas ne poznajem, ali mi se čini da ste gladni. Molim vas uđite unutra i pojedite nešto. Starci su je upitali: - Da li je Vaš muž kući? - Ne, nije - odgovorila je. - Onda moramo otići, rekli su. Uveče kada joj se muž vratio, žena mu ispriča šta se dogodilo. - Sad im možeš reći da sam se vratio i pozovi ih nazad, unutra, rekao je muž, i žena je otišla da pozove starce na večeru. - Nažalost, ne možemo svi prihvatiti Vaš ljubazni poziv, rekli su joj starci. - Zašto ne ? Upitala je iznenađena žena. Jedan od staraca pokaza na jednog i reče: - Njegovo ime je Bogastvo. Potom pokaza na drugoga i reče: - Ovomu je ime Uspeh, meni je ime Ljubav. Sada pođi k mužu i zajedno odlučite kojeg biste od nas 3 pozvali unutra. Žena se je vratila u kuću i sve ispričala mužu. Muž presrećan reče: - Super! Pozovi Bogatstvo da sa svim i svačim napuni našu kuću! Ona pak nije bila zadovoljna sa njegovim predlogom: - Zašto radije ne bih pozvala Uspeh? Razgovor između njih je slušala njihova ćerka i sva oduševljena rekla: - Zar ne bi bio bolje pozvati Ljubav? Naš dom bi potom bio napunjen Ljubavlju! Poslušavši savet njihove ćerke, muž je rekao ženi: - Pođi i zamoli Ljubav neka bude naš gost. Žena je pošla i upitala: - Ko je od vas Ljubav? Molim neka dođe i bude naš dragi gost. Ljubav je sedela u svojim invalidskim kolicima i zajedno sa njima se odvezla u kuću. Druga dva starca su krenula za njom. Zaprepaštena žena je upitala zašto idu i Bogatstvo i Uspeh, kada je ona pozvala samo Ljubav? Starci su u jedan glas odgovorili: - Da si pozvala Bogatstvo ili Uspjeh, druga dva bi otišli. Ali, ti si pozvala Ljubav i gde god Ona ide, nas dvoje je pratimo! Tamo gde ima Ljubavi, tamo uvek dolaze Bogatstvo i Uspeh. 

To je dobro

 Nekada davno živeo je jedan afrički kralj koji je imao jako bliskog prijatelja, sa kojim je odrastao. Taj njegov prijatelj imao je naviku da, šta god da se desi u životu, kaže: To je dobro. Jednog dana kralj pođe u lov sa svojim prijateljem. Prijatelj je prethodno pripremio puške, ali ispostavilo se da jednu pušku nije dobro podmazao. Kad je kralj spazio lovinu i nanišanio, puška se jako trznu, ispade mu iz ruku i opali. Na njegovu ogromnu žalost, metak mu je otkinuo palac na levoj ruci. Prijatelj, mirno gledajući šta se dešava i veran svojoj navici, reče: - To je dobro! Na to pobesneli kralj urliknu: - Neee!!! To NIJE dobro! To NIJE dobro! I naredi da se njegov prijatelj baci u najdublju tamnicu. Prošla je godina dana, kralj opet krenu u lov. Ali, igrom slučaja, uhvatiše ga ljudožderi, vezaše ga i odnesoše u svoje selo. Skupiše drva, zapališe vatru i prinesoše kolac. Kada dovukoše kralja do vatre, videše da mu fali palac. Kako su bili mnogo sujeverni i nisu jeli nikada čoveka kome nešto fali, odvezaše kralja i pustiše ga na slobodu. Kada je došao sebi, posle susreta sa smrću, kralj se duboko zamisli nad sudbinom i seti se svoga prijatelja, koji je već celu godinu trunuo u zatvoru. Kralj naredi da se njegov prijatelj istog trenutka pusti na slobodu: - Bio si u pravu, reče mu. Zaista je bilo dobro što mi je metak otkinuo palac. I nakon što mu ispriča za svoju dogodovštinu sa ljudožderima, rasplaka se govoreći: - Osećam se užasno zbog toga što sam ti uradio, bacajući te u tamnicu.

- Ne!, odgovori prijatelj. To je dobro!

- Kako dobro?! Šta tu ima dobro što si proveo godinu dana u zatvoru?!

- Pa da nisam bio u zatvoru, sada bi me jeli ljudožderi, bio je odgovor. 

Drugačije razmišljanje

 Mladi student na jednom univerzitetu je pošao u šetnju sa svojim profesorom. Dok su šetali i razgovarali ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći, pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i koji je privodio kraju svoj posao. Student reče profesoru: - Hajde da se našalimo sa seljakom: sakrićemo mu cipele, a zatim ćemo se skloniti iza grmlja i posmatrati njegove reakcije dok ih bude tražio. Profesor mu odgovori: - Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bede. Budući da si bogat, možeš sebi priuštiti veće zadovoljstvo od ovog siromaha. Stavi zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti i posmatrati njegovu reakciju. Student to i učini i obojica se skloniše iza nekog grma u blizini. Seljak je završio svoj posao i ubrzo došao preko polja do mesta uz put gde je ostavio svoj kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i otkrio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić. Sav u čudu pogleda u novčić, osvrnu se oko sebe, te poče posmatrati novčić neko vreme. Ponovo se osvrnuo na sve strane, ali nije video nikoga. Stavio je novčić u svoj džep, te nastavio obuvati drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje je bilo još veće kada je i u njoj pronasao novčić. Odjednom su ga savladale emocije. Bacio se na kolena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo da izgovara molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj deci koja su bez hleba, a zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, oni će biti spaseni. Student je ostao duboko ganut, sa suzama u očima. Profesor ga upita: - Da li bi bio srećniji da si se našalio sa ovim seljakom nego što si sada? Mladić mu odgovori: - Naučili ste me lekciji koju nikada neću zaboraviti. Sada stvarno razumem ove reči koje pre nisam razumeo: Više je blagosloven onaj koji daruje, nego onaj koji prima! 

Tri sina - Tolstoj

 Dade otac sinu imanje, žita, stoke i reče: - Živi kao i ja, i biće ti uvek dobro. Sin uze sve što mu dade otac i poče živeti za svoj ćef. - Ta otac je rekao da živim kao i on. On živi i uživa, i ja ću tako živeti. Živeo je tako godinu, dve, deset, dvadeset godina i proćerda svu očevinu i ništa mu ne ostade. I on poče moliti oca da mu da još; ali otac ne htede ni da čuje. Tad on stade udobrovoljavati oca i darivati mu najbolje što je imao i moliti ga. Ali mu otac ništa ne odgovori. Tada sin zamoli za oproštaj, misleći da je nečim uvredio oca, i opet ga zamoli da mu da još, ali mu otac ništa ne reče. I tada sin stade proklinjati oca. Reče: - Ako mi sada ne daješ, zašto si mi davao ranije i odelio me i obećao da ću uvek lepo živeti? Ne vrede sve moje ranije radosti, dok sam trošio imanje, ni jednog časa sadašnje muke. Jasno mi je da propadam i da mi nema spasa. A ko je kriv? Ti. Znao si da mi neće biti dovoljno imanja, a više mi nisi dao. Rekao si mi samo: Živi kao i ja, i biće ti dobro. I ja sam živeo za svoj ćef. Ti si sebi više ostavio. I sad imaš, a meni nije ništa ostalo. Ti nisi otac već varalica i zlotvor. Nek je proklet moj život, nek si proklet i ti, zlotvoru, mučitelju, neću ni da čujem za tebe i mrzim te. Dade otac imanje i drugome sinu i reče mu samo: - Živi kao i ja, i biće ti uvek dobro. Drugi sin se ne obradova imanju toliko kao prvi. Smatrao je da mu ono pripada. Ali je znao šta se dogodilo sa najstarijim bratom i zato poče razmišljati kako da ne straći sve imanje kao najstariji brat. Dokuči da najstariji brat nije kako valja shvatio reči: Živi kao i ja, i da ne treba živeti samo za svoj ćef. I poče razmišljati šta znači: Živi kao i ja. I zaključi da treba kao i otac da stekne isto ovakvo imanje kakvo mu je dato. I poče iznova sticati isto takvo imanje kao ono koje mu je otac dao. I stade smišljati kako da ponovo stvori sve ono što mu je otac dao. I stade propitivati oca šta i kako da radi, ali mu otac nije davao odgovora. Sin pomisli da se otac boji da mu kaže i stade rasklapati sve stvari koje mu je otac dao da bi shvatio kako su napravljene i pokvari i upropasti sve što je dobio od oca, a sve što je stvorio novo, nije bilo ni od kakve vajde, ali on nije hteo da prizna da je sve iskvario. Živeo je i mučio se, a svima je govorio da mu otac nije ništa dao, već da je sve sam stvorio. - A svi smo mi samostalni i sve možemo uraditi bolje i uspećemo uskoro da sve bude divno. Tako je govorio drugi sin dok mu je ponešto ostalo od oca, ali kad je upropastio i poslednje i nije imao od čega da živi, diže ruku na sebe i ubi se. Dade otac isto takvo imanje i najmlađem sinu i isto tako mu reče: - Živi kao i ja, i biće ti uvek dobro. I najmlađi sin se obradova imanju i ode od oca, ali je znao šta se dogodilo sa starijom braćom i stade razmišljati šta znači: - Živi kao i ja, i biće ti uvek dobro. Najstariji brat je mislio da živeti kao otac znači živeti za svoj ćef, i sve je straćio i propao. Srednji brat je mislio da živeti kao i otac znači stvoriti sam sve što je stvorio otac, i našao se u bezizlaznom položaju. Šta znači živeti kao otac? Stade se prisećati svega što je znao o ocu. I ma koliko se prisećao, ništa više nije saznao o ocu doli da ranije nije bilo ničega, nije bilo ni njega; da ga je otac rodio, odgajio, othranio, naučio ga i dao mu svako dobro i rekao: Živi kao i ja, i biće ti uvek dobro. To je otac isto učinio i sa braćom. I ma koliko da je mislio, ništa više nije mogao saznati o ocu. Sve što je znao o ocu bilo je da je otac činio dobro i njemu i njegovoj braći. I tad dokuči šta znače reči: Živi kao i ja. Shvati da živeti kao i otac znači činiti ono što je on činio, činiti dobro ljudima.

Samo što to pomisli, otac se stvori kraj njega i reče: Evo nas opet zajedno i biće ti uvek dobro. Idi svojoj braći, svoj mojoj deci i reci im šta znači živeti kao i ja, i da je istina da će onima koji budu živeli kao i ja uvek biti dobro. I najmlađi sin ode i sve ispriča svojoj braći, i od tada su se sva deca, kad su dobijala imanje od oca, radovala ne zato što imaju mnogo imanja već zato što mogu živeti kao i otac i što će im uvek biti dobro. 

Dobročinstvo - Lav Tolstoj

 Bila u davna vremena na zemlji velika suša, presušile sve reke, potoci, bunari, i osušilo se drveće, žbunje i trava, i umirali od žeđi ljudi i životinje. Jedanput, noću, izašla devojčica iz kuće, sa krčagom, da traži vode za bolesnu majku. Nigde ne našla devojka vode, pa od umora legla na travu i zaspala. Kad se probudila i dohvatila krčag, umalo nije prosula vodu iz njega. Krčag je bio pun čiste, sveže vode. Devojka se obraduje i htede da se napije, ali onda pomisli da neće biti dosta za majku, pa potrči sa krčagom kući. Ona se tako žurila da nije ni primetila pod nogama psetance, spotakne se o njega i ispusti krčag. Kuče je žalosno cvilelo. Devojka dohvati krčag. Mislila je da ga je prosula, ali krčag je stojao uspravno i sva voda bila je u njemu. Devojka odli u šaku vode, i psetance sve poloka i razveseli se. Kad je devojka opet dohvatila krčag, a on od drvenog postao srebrni. Devojka donese krčag kući i pruži ga majci. Mati reče: - Ja ću i tako umreti, bolje pij ti, i dade krčag devojci. U taj mah krčag od srebrnog postade zlatan. Onda devojka ne mogaše više da se uzdrži i baš htede da nagne krčag, a na vrata uđe putnik i zaiska vode. Devojka proguta pljuvačku i dade putniku krčag. A na krčagu ujedanput iskoči sedam ogromnih dragih kamenova, i iz njega poteče veliki mlaz čiste, sveže vode. A sedam dragih kamenova počeše da se dižu sve više i digoše se na nebo i postadoše onih sedam zvezda koje se zovu Veliki Medved. 

Pravila za sreću

 Jedan čovek star 92 godine, mali, dobro držeci i ponosan, koji je svakog jutra u osam sati bio komplet obučen, sa kosom moderno nameštenom i savršeno obrijan, iako je skoro sasvim slep, danas se doselio u starački dom. Njegova 70-to godišnja žena skoro je umrla i time selidbu u dom učinila neophodnom. Posle mnogo sati strpljivog čekanja u holu doma, prijatno se nasmešio kada su mu rekli da mu je soba spremna. Dok je upravljao svojom šetalicom ka liftu, opisao sam mu njegovu malu sobu, uključujući i roletne koje su bile okačene na prozoru. - Sviđa mi se, rekao je sa entuzijazmom osmogodišnjaka kome su upravo pokazali novo štene.

- Gosp. Džons, još uvek niste videli sobu, sačekajte još malo.

- To nema nikakve veze sa ovim, odgovorio je. Sreća je nešto o čemu odlučujete unapred. Da li će mi se dopasti soba ne zavisi od toga kako je raspoređen nameštaj, već kako ja rasporedim svoje misli... Već sam odlučio da mi se dopada. To je odluka koju donosim svakoga jutra kad se probudim. Ja imam izbor: mogu da provedem dan u krevetu brojeći teškoće koje imam sa delovima tela koji više ne rade, ili mogu da ustanem iz kreveta srećan zbog onih koji još uvek rade.